Jos Arefat Mırıse

Arefatsku kućicu, Nek’ za tvoju dušicu Jedan melek sazida, Nek je zlatom nagizda. U njoj neka stanuju, I povazadan druguju Srca onih ašika, Koja traže Ma’šuka. Još Arefat miriše Od ljepote Havine. “O Ademe, kad ćeš doć’? Kad će crna noćca proć’?” Melek s neba doleće, Noćca istom svanut će, Adem Havu ugleda, Na vrh Brda Rahmeta… Suze aška potekle, Kad su duše srele se.. Ašik svaki povazdan, Išće gdje je Tvoj đerdan…