Prvi Sabah Na Zemlji

Kada Adem zemlji panu, brez Dženneta svog ostanu, mrak bijaše sve do kraja, nigdje sunčevog treptaja! Sa sto tuga i uzdaha pita: “Gdje je moja Hava?” Vesvesa ga prevarila, Havu crna noć sakrila! Tad se sjeti otac Adem pa na sedždu Rabbu pade, diže podlaktice mlade pa kroz suze zborit stade: “Rabbi, ja sam griješan sade, sihirbaz mi se prikrade; ako milost mi ne dadeš, ‘vako ostaću bez nade!” I tad, potlje tog sabaha, potlje tobe, tog uzdaha, pomoli se sa istoka Sunce nježnog lica, oka… I na brdu Arefatu, povijenu na rekjatu, svoju milu Havu viđe pa do njenih stopa priđe…